Čovjek je osoba, koja posjeduje sve organizme kako psihosomatske, tako i antropološko-teološke i njima se slobodno služi. „Ovaj antropološko-duhovni aspekt želi pružiti novu snažnu pomoć u novostima i otkrićima, koja su nam donijela razna znanstvena istraživanja i vrhunsko otkriće čovjekove antropološke dimenzije i njezine strukture, te efikasnosti kako u napredovanju u dobru, tako i u oslobađanju od negativnosti i zala“ , naglasio je prof. dr. T. Ivančić. Filozofske znanosti već odavno pokazuju da su izvori svih čovjekovih nedaća prvenstveno na njegovoj antropološkoj razini. Najnovija neuroznanstvena istraživanja mozga dovela su do začuđujućih  rezultata: da čovjekove negativne misli, riječi i djela razaraju stanice mozga, dok pozitivne misli, riječi i djela regeneriraju bolesne i traumatizirane stanice mozga. ( Dr. Amen)  Medicinski antropolog A. Jores govori o specifično ljudskim bolestima (70% ) čiji je uzrok na antropološkoj razini. V. Frankl  tvrdi da nam nisu dovoljni samo razum i volja jer i vrhunski razumni ljudi trpe smetnje u kojima si ne mogu pomoći ni razumom ni voljom. U čovjeku je oduvijek nešto , duhovni supstrat koji je temeljni bitak.  Dr. B. Lipton govori da čovjek odlučuje što će upisivati u svoj genom (epigenetika).  Dr Joakim  Bauer ističe razliku između gena i genske aktivnosti .Budući su  i mogućnosti dobroti i zdravlju u antropologiji, sve upućuje da upravo na tom području  treba započeti osobni razvoj učitelja kao i  postignuće ili očuvanje njegovog  zdravlja. Zadaća je učiteljskog poziva posredovati znanje, odgoj i praktično djelovanje u društvu. Riječ je o zadaći koja u središte stavlja ČOVJEKA, pomažući  mu da se ostvari u punini svoga bića. Bitno je da prosvjetni djelatnik spozna : tko je čovjek  i njegovu kompleksnost, odnosno  da postaje sve svjesniji   svoje kompleksnosti  i svoje „povijesti“,   kao i kompleksnosti mladog čovjeka kojemu služi u školi. Predavačica je objasnila kako je čovjek kompleksno biće stvoreno na četiri razine:  biološkoj, psihičkoj, antropološkoj i teološkoj.  (usp. T. Ivančić)  Antropologija je znanost o čovjeku, a čovjek je čovjek po duši koja je produhovljena. Duhovna duša nosi organizam koji oblikuje i rađa antropološku dimenziju čovjeka po kojoj je čovjek sposoban govoriti, misliti, kreirati, po njoj je odgovoran, svjestan, slobodan, u njoj ima savjest, karakter, srce, po njoj transcendira i tu je on zapravo vrhunsko biće među stvorenjima.   Antropološki život jest središnji život u čovjeku jer je  čovjek osoba, a osoba središte čovjeka sa svim sposobnostima.

Interpersonalnost je sposobnost čovjeka da procijeni živi li s drugima u pravim odnosima. Dobri odnosi među ljudima su redovito zbog pozitivnih, dobrih moralnih stavova.  Dostojanstvo, lat. „dignitas“, znači  da nešto valja zaslužiti (respekt-poštovanje-čast). Taj latinski izraz podrazumijeva kvalitete koje nekoga čine dostojnim. Dostojanstvo ljudske osobe je vrijednost koja se čovjeku priznaje zbog same činjenice ljudskosti.  Kant je naglasio da poštovanje izražavamo isključivo osobama. Osoba je čovjekov“ja“, njegovo jastvo, a svi ljudi su čovjekov „ti“.  Čovjek  se može svestrano razvijati, obogaćivati, ali nikada ne može prestati biti onaj koji jest i postati nešto drugo. Čovjek uvijek može biti drukčiji, ali nikada netko drugi. Osoba ima svoje dostojanstvo, svoju odgovornost, svoje odluke i svoje zahtjeve.  Od svih živih bića jedino je čovjek nedovršeno biće i ima zadatak izgrađivati sebe prema vlastitim zamislima, sposobnostima, vrijednostima, načelima. Ako ta načela nisu u skladu s prirodnim i moralno-etičkim zakonitostima, teško ćemo ostvariti svrhu svoga postojanja, unatoč  svim vještinama (komunikacijskim, socijalnim,spoznajnim…). Čovjek je biće navika, koje upravljaju njime čak i onda kada je svjestan  da su  mu  navike loše. (usp. Dr. B. Lipton). Odluka da mijenjamo nešto zašto mislimo da je dobro, jedna je od najtežih odluka u životu, naglasila je Silva Vrdoljak. Rastom i razvojem čovjek nadilazi sebe i tako pronalazi smisao, jer čovjek je relativan, ograničen, smrtan i zato ne može pronaći smisao u samome sebi. Ostvarenje sebe ne može tražiti izravno, već ono može biti posljedica nekog dobrog djelovanja. Bez antropoloških principa, čovjek ostaje u sebi zatvoren, te je zbog toga ignoriranje antropološke dimenzije neodrživo. Velike tehničke mogućnosti i produbljeno znanje stoje u golemom proturječju s čovjekovim ponašanjem i mnogostrukim patnjama što ih oduvijek ljudi jedni drugima zadaju. ( usp. A. Jores). Stoga, temeljno čovjekovo dostojanstvo je u njegovoj odluci za dobrotu, jer voljeti sebe znači spasiti sebe od svakog zla. Biti u dobru, spasiti sebe ( kao relativno biće) možemo samo uz Apsolutni bitak , Stvoritelja kao apsolutnu dobrotu.  Zato nam je on najvažniji ,  temelj na kojem ostvarujemo sebe. Dobrotom je čovjek na strani savjesti, života, slobode i svakog rasta. Premda su interpersonalni odnosi  za čovjeka od životne važnosti, oni se ne mogu bez problema razvijati jer je čovjekova egzistencija zahvaćena dobrim i zlim elementima. Dobro i zlo su naša svagdašnja iskustva. Zato smo izranjeni i umanjeni u svojim sposobnostima duše i tijela.   Svi su ljudi dostojanstveni i poštivanjem dostojanstva drugih je najbolji način čuvanja svog dostojanstva. Osoba  može samu sebe poniziti nedostojnim odlukama, djelima, riječima, mislima, porocima, osobnim ne-razvojem, ali nju mogu poniziti i obezvrijediti i drugi. Svaka zloća, uvreda i nepravda ranjava i razara osobu. Od svakog se čovjeka traži temeljna odluka za dobro, kako bi se zlo stanje svijeta okrenulo razvoju prema dobru.  Ne možemo iskorijeniti sve zlo, ali se možemo odlučiti za uvećanje dobra, naglasila je Vrdoljak. Da bi u životu sve dobilo jasnoću, smisao i kreativnost, potrebno je svestrano razvijati vjeru u dobro, dobro u ljudima te povjerenje u Apsolutni bitak.  ( usp. T. Ivančić). Bilo bi dobro to sve naučiti i prakticirati. Zato je potrebno da učitelji pozna organizam i strukture svoje antropološke dimenzije, a to znači da upozna sebe i dostojanstvo svoga poziva.  Jednom u životu čovjek  bi trebao  raščistiti sa sobom samim: ima li temelj na kojem stoji? Je li taj temelj Bitak sa svojim kvalitetama? Kada to egzistencijalno, temeljno pitanje čovjek u sebi jednom razjasni, iskusi, tada njegov život, unatoč prisutnosti razaranja dobra, biva bogatiji, čovjek postaje sigurniji i neuništiv u životu.  Postaje dostojanstven ! Na kraju predavanja gđa Vrdoljak nas je uvela u praksu praštanja i priznavanja i kajanja, kao putu oslobađanja čovjeka od zla koje je netko njemu učinio i  koje je on učinio sebi i drugima.